Ili naredbe ili ugovori
Dvije vrste društva Ludviga fon Mizesa
Postoje dvije različite vrste društvene saradnje,“ napisao je Ludwig fon Mizes: jedna se zasniva na ugovoru (dobrovoljnom dogovoru i reciprocitetu), a druga na hegemoniji („naredbi i podređenosti“). Pojedinci mogu biti povezani ili „ugovornim vezama“ ili „hegemonijskim vezama“.
Ovu razliku su prepoznali mnogi društveni teoretičari. U djelu Ljudska akcija, Mizes je napisao: „[Adam] Ferguson ju je opisao kao kontrast između ratobornih naroda i trgovačkih naroda; [Henri de] Sen Simon kao kontrast između ratničkih naroda i mirnih ili industrijskih naroda; Herbert Spenser kao kontrast između društava individualne slobode i onih militantne strukture; [Verner] Zombart kao kontrast između heroja i trgovaca.“
Marksisti i nacisti su takođe postavljali slične binarne podjele, kako je Mizes objasnio. Razni mislioci su različito vrednovali ove društvene opcije, ali su se slagali oko dihotomije i oko toga da, kako je Mizes rekao, „nema trećeg principa koji je zamisliv i ostvariv.“
Dva suprotstavljena principa saradnje uspostavljaju dva veoma različita načina na koja se ljudi odnose jedni prema drugima u društvu, kako je Mizes objasnio: „Gdje i ukoliko se saradnja zasniva na ugovoru, logički odnos između saradnika je simetričan. Oni su svi učesnici u međuljudskim ugovornim razmjenama. Džon ima isti odnos prema Tomu kao što Tom ima prema Džonu.“
Čak i ako bi „Džon“ bio Džon Maki, milioner i do nedavno izvršni direktor Whole Foods Market-a, a „Tom“ bio kasir u istoj kompaniji, odnos između bogatog poslodavca i zaposlenog koji nije imućan i dalje bi bio simetričan.
Džon dobrovoljno nudi novčanu platu u zamjenu za Tomove radne usluge, a Tom dobrovoljno nudi svoje radne usluge u zamjenu za novčanu platu. Obojica su pristali na aranžman i obojica su slobodni da od njega odstupe. Džon uvijek može otpustiti Toma, a Tom uvijek može dati otkaz. Bez obzira na svoje bogatstvo i ugled, Džon ne može prisiliti Toma da radi na kasi.
Mizes nastavlja: „Gdje i ukoliko se saradnja zasniva na naredbi i podređenosti, postoji čovjek koji naređuje i oni koji se pokoravaju njegovim naredbama. Logički odnos između ove dvije klase ljudi je asimetričan. Postoji rukovodilac i ljudi pod njegovom brigom. Samo rukovodilac bira i usmjerava; ostali – štićenici – su puki pijuni u njegovim akcijama.“
Na primjer, ako bi Džon umjesto toga bio feudalni gospodar, a Tom njegov kmet, njihov odnos bi bio veoma asimetričan. Džon bi mogao prisiliti Toma da obrađuje njegovu zemlju i takođe bi mogao oduzimati dio Tomove vlastite proizvodnje putem poreza i dažbina. Tomov jedini izbor bio bi da se povinuje ovim zahtjevima ili da bude ubijen. Kako Mizes piše: „Suočen sa izborom između posljedica poslušnosti i neposlušnosti, štićenik bira prvo i na taj način se integriše u hegemonijsku vezu. (...)
Unutar hegemonijskog društvenog tijela i u mjeri u kojoj ono usmjerava ponašanje svojih podređenih, samo rukovodilac djeluje. Štićenici djeluju samo u pogledu izbora potčinjenosti; jednom kada odaberu potčinjenost, više ne djeluju za sebe…“
Kada su američki osnivači i drugi klasični liberali zagovarali „jednakost“, nisu zahtijevali jednaku imovinu. Oni su nastojali da ukinu apsolutizam, feudalizam i ropstvo. Oni su podržavali simetriju ljudskih odnosa karakterističnu za ugovorne veze i suprotstavljali se asimetriji ljudskih odnosa karakterističnoj za hegemonijske veze.
Takva asimetrija može predstavljati uvredu za nečiji osjećaj pravednosti. Ali hegemonijska društva nisu samo ružna, već i glupa. Ako samo rukovodilac djeluje, samo rukovodilac i razmišlja. Kada se ljudska bića gone poput stoke, njihovi umovi se slabo koriste. Njihova kreativnost, prosuđivanje, jedinstveni talenti i lokalno znanje bivaju isključeni iz rješavanja mnogobrojnih životnih prilika i izazova.
Samo ugovorna društva mogu u potpunosti iskoristiti ono što je Džulijan Sajmon nazvao „krajnjim resursom“ – ljudskim umom – na masovnoj skali. Samo decentralizovana dobrovoljna saradnja može koordinisati kreativne doprinose mnoštva.
Zbog toga je, kako je Mizes rekao, napredna civilizacija dostignuće onih „koji su sarađivali prema obrascu ugovorne koordinacije“. Istorijski napredak društva od ratoborne i siromašne varvarštine do mirne i prosperitetne civilizacije priča je o tome kako su naredbe ustupile mjesto ugovorima, a prinudna hegemonija dobrovoljnoj harmoniji.
Ovaj članak je ljubaznošću Dana Sančeza i Fondacije za ekonomsko obrazovanje, pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 International. Original možete pronaći ovde.