Velur Zavjese i Mudrost Ludviga fon Mizesa

Ekonomski principi djeluju svuda oko nas—ako znamo gdje da gledamo.

Najbolji novac koji sam ikada potrošila bio je na roze velur zavjese. Bila je 2003. godina, i studirala sam u Engleskoj s veoma ograničenim finansijama i lošom pripremom za boravak u inostranstvu. Kada sam stigla u UK sa još dvoje kolega iz razreda, nisam imala nikakvu sigurnost u vezi sa smještajem, ali kad ste mladi, vjerujete da možete riješiti bilo šta.

Ranije sam odbacila jedinu ponuđenu opciju za smještaj na kampusu jer mi je cijena izgledala previsoka, misleći da mogu pronaći nešto povoljnije sama—i uvjerila sam i dvoje kolega da mi vjeruju. Nakon prilično stresnog dolaska i mnogo trčanja uokolo, uspjele smo osigurati stan i uštedjeti značajnu sumu novca na početku. Međutim, dodatni troškovi su nastali zbog naše odluke, poput plaćanja javnog prevoza zbog udaljenosti od kampusa.

Jedan od razloga zašto je naša renta bila tako niska bio je to što se stan nalazio na periferiji grada, ali drugi razlog je što je stan bio potpuno neopremljen—bez televizora, interneta, mašine za pranje posuđa, mašine za pranje veša i sa samo nekoliko komada namještaja. Takođe je nedostajalo osnovnih stvari koje bi smještaj na kampusu obezbijedio, poput posteljine.

Tu dolaze na scenu roze zavjese. Noći su bile hladne, ali nisam mogla sebi da priuštim kupovinu novog jorgana koji ne bih mogla ponijeti sa sobom zbog ograničenog prostora u koferu. Sve što sam kupila moralo je biti funkcionalno, ali i lako za odbacivanje. Tako da, umjesto da tražim posteljinu, tražila sam bilo šta što bi me moglo ugrijati. Fokusirala sam se na funkcionalnost—šta mi treba, a ne šta jeste. Svi koji su gledali film Titanik znaju da Kejt Vinslet nije spasila čamac za spašavanje; spasila je vrata—trebalo joj je nešto što može plutati.

Kada imamo snažnu kupovnu moć, često trošimo novac prema željama, stilu i statusu. Međutim, kada nam je novac ograničen, fokusiramo se na osnovne potrebe, i to može biti dobra stvar! Kada kupujemo zbog funkcionalnosti, postajemo domišljatiji, manje rasipni i zaista strateški u vezi s trošenjem i štednjom.

Za samo 4 funte (oko 4 dolara) uspjela sam kupiti najtoplije pokrivače ikada: debele, roze, velur zavjese iz lokalne prodavnice polovne robe. Iako me pranje zavjesa u praonici koštalo još nekoliko funti, bila sam oduševljena svojom kupovinom. Bila je jeftina, ispunjavala je svoju svrhu i bila je neobično rješenje za te ledene noći.

Danas, kad god treba da razmišljam van okvira kada su u pitanju veliki troškovi, sjetim se tih zavjesa. Ta strategija mi je dobro služila, što možda i nije iznenađujuće s obzirom na to da su moje metode štednje u skladu s austrijskom ekonomskom školom Karla Mengera i Ludviga fon Mizesa.

Šta možemo naučiti iz austrijske škole ekonomije?

Evo nekoliko ključnih ideja:

1. Ekonomska vrijednost dobara i usluga je subjektivna—Ja sam cijenila zavjese zbog njihove topline i težine, a ne zbog njihove primarne namjene da prekrivaju prozore.
2. Alternativni troškovi su važni—Nisam bila spremna potrošiti značajnu svotu novca na udobnost u stanu, jer sam više cijenila mogućnost da većinu novca potrošim na putovanja i istraživanje Evrope. Štednjom na troškovima života mogla sam više da uživam u obilascima.
3. Oskudica resursa podstiče kreativnost—Da je moj stan bio potpuno opremljen i da je ispunjavao sve moje potrebe, ne bih morala razmišljati izvan okvira.

Tržište je zaista preduzetnički proces—stav koji dijeli većina austrijskih ekonomista—a mi smo preduzetnička bića. Nikada se ne zadovoljite očiglednim ili ograničenim opcijama. Da sam se odlučila za smještaj na kampusu, propustila bih toliko sjajnih uspomena i iskustava koja su me oblikovala (poput učenja kako oprati odjeću u kadi, kako se ne izgubiti kada tramvaj prestane da vozi ili kako cijeniti sjajne razgovore umjesto gledanja televizije).

Na kraju dana, vrijednost može varirati, ali nikada nećete zažaliti zbog kupovine koja zaista zadovoljava potrebu. Na potrošaču je da procijeni kada je ta potreba ispunjena.

Potrošač je zaista suveren u kapitalističkom sistemu, što je Mizes sjajno opisao u svom djelu Birokratija iz 1944. godine:

„Pravi šefovi u kapitalističkom sistemu tržišne ekonomije su potrošači. Oni, kupovinom i izbjegavanjem kupovine, odlučuju ko će posjedovati kapital i upravljati proizvodnim pogonima. Oni određuju šta treba proizvoditi i u kojim količinama i kvalitetima. Njihovi stavovi rezultiraju profitom ili gubitkom za preduzetnika. Oni siromašne ljude čine bogatima, a bogate ljudima siromašnima.“

Potrošači su nemilosrdni. Nikada ne kupuju da bi podržali manje efikasnog proizvođača i zaštitili ga od posljedica lošeg upravljanja. Žele da budu posluženi što je moguće bolje. Kapitalistički sistem prisiljava preduzetnika da posluša naređenja koja izdaju potrošači.

Potrošači nisu laki šefovi. Oni su puni hirova, promjenjivi i nepredvidivi. Ne mare za prošle zasluge. Čim im se ponudi nešto što im se više sviđa ili što je jeftinije, napuštaju svoje stare dobavljače. Njima ništa nije važnije od vlastitog zadovoljstva. Ne brinu o interesima kapitalista niti o sudbini radnika koji ostaju bez posla ako kao potrošači više ne kupuju ono što su nekada kupovali.

Fascinantno je koliko se ovi principi pojavljuju u svakodnevnom životu. Ekonomija zaista djeluje svuda oko nas.

Ovaj članak je zahvaljujući Kimberli Džozefson i Fondaciji za ekonomsko obrazovanje, pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 International License. Originalni tekst možete pronaći ovdje.